Sadimo gluh bat nogu, gleda nas ćutnja asfaltna.
Potiljci, brda pamćenja, pognuti nam u tugu.
Slijepac sa slijepcem idemo svak u svom vidokrugu.
Ruka se klati kraj ruke - još samo da stanu i klatna.
Sve sada stoji dotkano u mrtvom uzlu usta.
Iz bórâ nam se gledaju zmije nemilosrđa.
Kubeta očiju izjele nebeska čađ i rđa.
U grlu nam stoji još kost strašnoga neizusta.
Vjetar pod nogom prevrne žuti list sanovnika:
i, ja sam sunca nozdrva - ti krin mi pun ko nikad.
Ja sijam ti, svod od dugâ - ti zlatno kube si oka.
Ti s bulkom svijeće čekaš me, ja hrlim, konjik mraka.
Sve nam je opet vinograd, uzlet nam loza svaka.
Punim te, grozd svoj bezdani, suncem iz žila čoka.