Sadimo gluh bat nogu, gleda nas ćutnja asfaltna. Potiljci, brda pamćenja, pognuti nam u tugu. Slijepac sa slijepcem idemo svak u svom vidokrugu. Ruka se klati kraj ruke - još samo da stanu i klatna. Sve sada stoji dotkano u mrtvom uzlu usta. Iz bórâ nam se gledaju zmije nemilosrđa. Kubeta očiju izjele nebeska čađ i rđa. U grlu nam stoji još kost strašnoga neizusta. Vjetar pod nogom prevrne žuti list sanovnika: i, ja sam sunca nozdrva - ti krin mi pun ko nikad. Ja sijam ti, svod od dugâ - ti zlatno kube si oka. Ti s bulkom svijeće čekaš me, ja hrlim, konjik mraka. Sve nam je opet vinograd, uzlet nam loza svaka. Punim te, grozd svoj bezdani, suncem iz žila čoka.