To radi i rijeka. Iz zubala obalâ oslobađa se u ušću.
I vrba. Kroz rasprs pupova lišćem iskipi joj nabrekla tuba.
Tako i svoga pancira tjeskobu, od utrobe pupa gušću,
u čahuri, maločas neživa, sad mala razapinje buba.
To sad je mumiju drevni oživio mag sunca i kiselinâ.
Oči, dvije žeđi, promoli prve. Nov grč, pa s gluhim škrgutom muke
ramenima nadme prvi prsten stege – i strašna je mina.
On prsne. I srećna, tad prvim pipcima dohvati sunčeve ruke.
Još, pa još – i svoja. Al uzetog prha: cima iz balzama krila.
Još prozirna do srca. Niču po njoj zvijezde i oblači je svila.
U slasti uskrsenja i u čudu svijeta još ne zna kud bi, šta bi.
Tad, jedva, razlepezi krila, ko da je vidjela buđenje lokvanja.
Okuša prh pa, puna vječnosti, prhne u srećni svijet neznanja,
pahuljica radosti, svemu u susret, maslačku, jeseni, žabi.