Tin Ujević - Fisharmonika lyrics

Slika moje duše nema kronike. Krajolik misli, to je zvuk harmonike. Šišmiš je u kraju ko mrena na očima. Gdje se sanja počinje? gdje se dočima? Zemlji rastu kose. Taj je mjesec kopija s neke razglednice stare, što me opija. Mi smo išli putem. Put je bio dug. Kasno opazismo da je taj put krug. Po danu mjesec na nas svoju s*utnju sipa. Divlji kesten cvjeta i miriše lipa. U nama plamen skitni strasnika. Noć nam šalje ćuka, svoga glasnika. I sve noću biva puno svete strave. Šešir nam se diže sam vrh budne glave. Nas će obuzeti gorostasna šuma, izrasti će lišće čak i povrh uma. Je li usna zbori ili nebo svira? Gostiona uz put sjedište je mira. Istinskomu biću mi smo prešli među. Žarki pelud s cvijeta pao nam na vjeđu. Noćas će se jasno složiti zvonici: Aleluja, srećo ustaju bonici. Nama opet služe neumorne noge do nade na zemlji i svjetlosti mnoge. Tim krajem sutona što sanja o zori šiknuti će noćas blijedi reflektori. Kriknuti će ptice: gori šuma, gori. A kad mlaz svjetlosti pane povrh pjesme, probudit će lugom pozaspale česme i presahla vrela i umorne rijeke kojim vjetar nosi sve jeke daleke. Eto, zbori zemlja; eto šuma plače: kad krčma na drumu dočeka svirače. I ta svirka naše razgovore priječi, i ti sneni zvuci jesu naše riječi. Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami. Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.