Sklupčila si se u meni u tmulo nemušto jao.
Ne znaš da li da siđeš među školjke mi, ponor duboko,
il da iscvateš u nebo - da budeš zvjezdani bokor.
Crniš se, pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao.
Vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica -
ni čuk ti ne vidje izron ni alga što te leluja.
Šumo sa stablima jeke, sa lišćem od slavuja,
crnico azurna, sva u groznici zvjezdanih klica,
ne izlazi, jezerko, u riječ - u mjesečeve čini,
šumo od biglisa, zamri, u harfi-paučini,
ne propupajte, sunca, iz zora zvjezdanih mliječi:
Sutra, kad zadani opet, bićeš mi, pjesmo, ko pljeva.
U jalovu buljićeš plavet, u rosi mrtva ševa,
i ja, strašilo isto, u istu strnjiku riječi.