Otkuda znam da je tu šuma kad sama je tmina,
tolika da su je pune – i prazne duplje vida
do dna mi pamćenja, sužnja što traži provid zida.
Da li to pipam stabla, il mene dira tamnina?
Otkuda znam da je u šumi to kriknula ptica
kad sama je tišina, bezvučno naličje zvuka,
kad i šum moga daha prah mrklog postane muka,
i šuplje bezvučje uđe u korijen glasnih žica.
Taj krik – tmina to ote li dan ptici iz drijema?
Il kriknu ljubav, il razbojstvo – i već ih nema.
Kud padam kucaj po kucaj sa srca-časovnika?
Gdje slijepcu vida da nađem žižu sunčevog oka?
Tminu da zovem za sudiju, tajac za svjedoka?
Kako taj muk da nadglušim pred mukom mrtvog krika?