Svrh snijega do juga rijeka: zveket vilinskog nakita.
Tu glađu se krili galeb, korijenom gnijezdi se jasen.
S pastrvom danuju zvijezde, i vidre s češljem rakita.
Nebo – ogromnosti oko. Tu protegnut sam i spasen.
Srce je sjelo na prijesto, i svaku pomisao cara
Domisli odmah i pruži iz sebe obličje krȁsa.
Zrno do zrna se stišćem u punom srcu svog nara.
Sam, bor iz petnih mi žila u bezdan sunčani stasa.
I na dnu go sam oblutak ljubljen oblinama vode.
Sva nevidjela se bistre kroz bistre mi oči róde.
U mračnoj duplji mi duba zlate se zujna mi saća.
Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene.
S njom gasnem, i svaka mi kap se, u sladostrašću mijene,
u praroditeljku čudâ, u prakap bremenu vraća.